Energetska efikasnost

  1. Home
  2. Energetska efikasnost

Energetska efikasnost sastavni je dio razvojnih smjernica svih sektora energetskog sistema. Posebnu pažnju treba posvetiti energetskoj efikasnosti u sektorima neposredne potrošnje, zgrada, industrije i saobraćaja, jer su tu najveći mogući efekti. Mjerama energetske efikasnosti smanjuje se porast potrošnje energije, što smanjuje potrebu za izgradnjom novih kapaciteta, uvozom energije i povećava sigurnost snabdijevanja. Povećanje energetske efikasnosti uz ostvarene energetske uštede doprinosi smanjenom korištenju fosilnih goriva i smanjenju emisija štetnih gasova u okolinu, razvoju gospodarstva, povećanju broja radnih mjesta, te većoj konkurentnosti.

U razmatranju mogućnosti i potencijala pobolјšanja energetske efikasnosti, te racionalnog upravlјanja energijom u svim sektorima potrošnje u RS, sagledana je trenutna situacija u sektoru zgradarstva – zgrade stambene i nestambene namjene, saobraćaja i industrije, te su na osnovu prikuplјenih podataka i saznanja identifikovane moguće konkretne mjere za povećanje energetske efikasnosti u pojedinim sektorima potrošnje, uz analizu uticaja i poslјedica njihove implementacije. Pri tome je dan naglasak na nužnost izgradnje institucionalnog i zakonodavnog okruženja kao jednog od osnovnih preduslova uspješne implementacije mjera energetske efikasnosti. Sva raspoloživa iskustva drugih zemalјa su jednoglasna u zaklјučku da je bez podsticajnih mjera izuzetno teško, gotovo nemoguće, pokrenuti primjenu mjera energetske efikasnosti (EE), koje traže veće investicije.

Energetska efikasnost u zgradarstvu

Energetska efikasnost u zgradarstvu je područje koje ima najveći potencijal.

Energetska efikasnost u industriji

Kod električne energije najveći potencijal za primjenu mjera je u efikasnosti elektromotornih pogona.

Energetska efikasnost u saobra'aju

Potrebno je povećati potencijal tržišta za prodor ekološki prihvatlјivijih tehnologija, prvenstveno onih koje su u direktnoj korelaciji sa emisijama gasova staklene bašte.

Energetska efikasnost u zgradarstvu

Energetska efikasnost u zgradarstvu je područje koje ima najveći potencijal za smanjenje ukupne potrošnje energije, čime se direktno utiče na ugodniji i kvalitetniji boravak u zgradi, duži životni vijek zgrade te doprinosi zaštiti životne sredine i smanjenju emisija štetnih gasova.

Sektor zgradarstva posebno je značajan u potrošnji energije jer:

  • u ukupnoj finalnoj potrošnji energije u RS učestvuje sa više od 50%, sa stalnim porastom potrošnje kao odrazom povećanja životnog standarda,
  • ima veliki potencijal energetskih i ekoloških ušteda,
  • zgrade zbog dugog životnog vijeka imaju dug i kontinuiran uticaj na životnu sredinu i energetsku potrošnju.

Projekti povećanja energetske efikasnosti u zgradarstvu mogu djelovati kao svojevrsni urbanistički i arhitektonski podsticaji, te kao prostor za primjenu inovativnih tehničkih i tehnoloških rješenja za:

  • podizanje kvalitete gradnje, kvalitetno osmišlјavanje energetskog koncepta;
  • gradnju savremenih nisko energetskih zgrada;
  • osavremenjivanje i energetsku obnovu postojećih zgrada;
  • povećanje standarda i komfora u zgradama;
  • smanjenje troškova održavanja kroz životni vijek zgrada;
  • primjenu inovativnih tehnologija i rješenja;
  • razvoj integralnog pristupa projektovanju;
  • dugoročni pristup analizi zgrade, uzimajući u obzir njen cijeli životni vijek;
  • smanjenje energetske potrošnje i zaštitu životne sredine.

Glavni cilј energetske efikasnosti u zgradama je uspostaviti mehanizme koji će trajno smanjiti energetske potrebe pri projektovanju, izgradnji i korišćenju novih zgrada, kao i rekonstrukciji postojećih, te ukloniti barijere uvođenju mjera energetske efikasnosti u postojeći i novi stambeni i nestambeni fond zgrada.

Uspješna implementacija mjera energetske efikasnosti u zgradarstvu RS temelјiće se na:

  • promjeni zakonodavnog okruženja i usklađivanju sa evropskom regulativom,
  • povećanju obaveznog nivoa toplotne zaštite postojećih i novih zgrada,
  • povećanju efikasnosti sistema grijanja, hlađenja, ventilacije i klimatizacije,
  • povećanju efikasnosti sistema rasvjete i energetskih potrošača,
  • energetskoj kontroli i upravlјanju energijom u postojećim i novim zgradama,
  • propisivanju cilјne vrijednosti ukupne godišnje potrošnje zgrade po m2 ili m3,
  • uvođenju energetskog certifikata kao sistema označavanja zgrada i usvajanja jedinstvene metodologije energetskih pregleda zgrada,
  • stalnoj edukaciji i promociji mjera povećanja energetske efikasnosti.

Sektor zgradarstva RS, koji uklјučuje domaćinstva i uslužni sektor je najveći pojedinačni potrošač finalne energije sa učešćem od ukupno 51,8% u finalnoj potrošnji energije u 2005. godini, ili 26,58 PJ, (46,9% domaćinstva + 4,9% uslužni sektor).

Očekivana potrošnja u sektoru zgradarstva bez primjene mjera energetske efikasnosti u 2030. godini iznosila bi 43,30 PJ, a uz primjenu mjera u stambenim i nestambenim zgradama u 2030. iznosila bi oko 37,40 PJ, Uz uslov primjene mjera energetske efikasnosti u sektoru zgrada, udio potrošnje finalne energije u zgradama mogao bi u 2030. godini pasti na 42,3% čime će se približiti današnjem evropskom prosjeku.

Korisna potrošnja toplotne energije u sektoru zgradarstva je veoma visoka i iznosi prosječno preko 200 kWh/m2. Ukupni je stambeni fond u 2005. godini u RS iznosio oko

31 milion m2 stambene površine, od čega su 90% porodične kuće a 10% stanovi. Predviđa se da će do 2030. godine ukupni stambeni fond iznositi 44 miliona m2 stambene površine, od čega 70-80% su porodične kuće a 20-30% stanovi. Ukupni fond nestambenih zgrada je u 2005. godini iznosio 5,4 miliona m2 nestambene površine, ili oko 4,6 m2 po stanovniku, a predviđa se da će do 2030. godine ukupni fond nestambenih zgrada iznositi 13,5 miliona m2 nestambene površine, ili oko 11,6 m2 po stanovniku.

Bez aktivne primjene mjera energetske efikasnosti potrošnja energije u sektoru zgradarstva će i dalјe rasti, i to, kako toplotne energije za grijanje, tako i energije za hlađenje, povećanjem standarda. Primjenom mjera energetske efikasnosti kroz zakonodavno okruženje, za nove stambene i nestambene zgrade je pretpostavlјeno da će do  2030.  ukupna  potrošnja  toplotne  energije  biti  ograničena  na  maksimalno  40-60 kWh/m2. Energetska obnova postojećih zgrada, naročito onih građenih prije 1987. godine predstavlјa najveći potencijal za energetske uštede.

Kako bi se postigle planirane uštede u sektoru zgrada na nivou RS do 2030. godine, procjenjuje se da bi energetski trebalo obnoviti 136 960 starih stambenih jedinica ili ukupno 12,25 miliona m2 površine. Pri svakoj energetskoj obnovi smanjila bi se potrebna toplotna energija u zgradi za 60%, prvenstveno zahvalјujući povećanju toplotne zaštite i uvođenju efikasnijih tehničkih sistema u zgrade.

Navedenim mjerama energetske efikasnosti finalna potrošnja energije domaćinstava bi se do 2030. godine smanjila za 15% u odnosu na scenarij bez mjera energetske efikasnosti, a u odnosu na polaznu 2005. godinu bi se povećala za samo 22%. Ukupni udio potrošnje energije u zgradama – domaćinstva i usluge, u ukupnoj potrošnji finalne energije približio bi se evropskom prosjeku danas, a to je oko 40%.

Važno je naglasiti da scenarij sa mjerama povećanja energetske efikasnosti, neće biti moguće postići bez legislative, institucionalnih i organizacionih mjera i organiziranog sistema podsticanja mjera koje nisu komercijalne. Sisteme podsticanja potrebno je usmjeriti na mjere toplotne zaštite zgrada sa periodom povratka investicije dužim od 4 do 5 godina.

Za sisteme podsticanja osnovat će se Fonda za energetsku efikasnost, koji bi podsticao realizacije onih aktivnosti i mjera energetske efikasnosti koje su isplative za društvo, tj. koje rezultiraju pozitivnim eksternalijama, a ne bi bile realizovane samostalno od strane investitora i/ili nisu isplative po kriterijima finansijera. Podsticaji bi se trebali realizovati u obliku zajmova, subvencija, povolјnijih kamatnih stopa, donacija.

Podsticati će se gradnja novih niskoenergetskih zgrada, te energetska obnova postojećih zgrada. Očekivana investicija za ulaganje u povećanje energetske efikasnosti na prosječnoj zgradi građenoj prije 1987. godine, za postizanje ušteda od 60% procjenjuje se na prosječno 100 KM po m2 površine. Uz prosječno ulaganje od 100 KM po kvadratnom metru to bi značilo ukupno ulaganje u energetskim obnovama do 2030. od oko 1,2 milijarde KM. Uz pretpostavku da bi se podsticalo 30% ukupne investicije, to bi značilo do 2030. godine izdvajanje sredstava za podsticanje energetske efikasnosti od oko 375 miliona KM ili u prosjeku oko 16-20 miliona KM godišnje.

S obzirom da je udio stambenog sektora u odnosu na ukupni sektor zgradarstva preko 85%, najveći potencijal za energetske uštede nalazi se upravo u tom sektoru. Pretpostavlјa se da će sektor usluga sam prepoznati potencijale energetske efikasnosti, te dodatno razviti planove za upravlјanje energijom. Pri tome treba naglasiti da se očekuje brzi rast sektora usluga te povećanje udjela površine na 30%, iz čega se može zaklјučiti da je potrebno sve novogradnje planirati kao energetski efikasne i nisko energetske zgrade. Potrebno je takođe istaknuti da će sektor zgrada javne namjene prvi biti u obavezi izraditi energetske certifikate i pružiti javnu informaciju o tome koliko se energije troši u zgradama javne namjene, te što se čini da se ta potrošnja smanji. Republika Srpska bi u tom smjeru trebala razviti posebne programe povećanja energetske efikasnosti u zgradama javne namjene, kao i planove za sistematsku energetsku obnovu postojećeg sektora zgrada.

U zakonodavnom okviru treba dati naglasak na:

  • donošenje Zakona o energetskoj efikasnosti,
  • izradu Akcijskog plana za implementaciju EU direktive o energetskim svojstvima zgrada,
  • usvajanje novih Tehničkih propisa koji će regulisati stroži nivo toplotne zaštite i upravlјanje potrošnjom energije u zgradama u skladu sa EPBD (Energy Performance of Buildings) i normom EN 13790,
  • usvajanje novih Tehničkih propisa koji će regulisati obavezu energetske certifikacije zgrada, tj. klasifikacije zgrada prema potrošnji energije,
  • usvajanje novih Tehničkih propisa koji će regulisati obrazovanje nezavisnih energetskih stručnjaka koji će sprovoditi energetske preglede i energetsku certifikaciju zgrada,
  • usvajanje Nacionalne metodologije energetskih pregleda,
  • kontinuiranu edukaciju raznih cilјnih grupa i informisanje javnosti.

Nadalјe, problemu smanjenja energetske potrošnje u stambenom i nestambenom sektoru zgrada treba pristupiti interdisciplinarno te na taj način prevladati nekooperativnost između pojedinih disciplinarnih pristupa u definisanju problema i njihovom rješavanju. Organizovano praćenje, analiza i rješavanje problema energetske efikasnosti u zgradarstvu se mora odnositi na čitav životni ciklus promatrane zgrade tj. od energetskih troškova proizvodnje građevinskog materijala, preko energetskih troškova gradnje, zatim tokom korišćenja i održavanja zgrade, sve do trenutka kad, zbog istrošenosti ili nekih drugih razloga, zgradu u cjelini ili dijelovima treba ukloniti i pretvoriti u iskoristiv ili neiskoristiv građevinski otpad.

Takav integralni pristup projektovanju definiše se kao pristup koji sve bitne arhitektonske i građevne elemente i sve energetske sisteme zgrade povezuje u jedan sistem kako bi se postigle optimalne karakteristike u smislu energetske efikasnosti, ekološkog uticaja i unutrašnje kvalitete i standarda.

Integralno planiranje treba započeti u ranoj fazi projektovanja. Ukoliko se energetski efikasne tehnologije počnu primjenjivati u kasnijoj fazi projektovanja, rezultat će biti skromna integracija mjera koje će verojatno biti preskupe za implementaciju. Iz tog razloga potrebno je planirati uvođenje mjera energetske efikasnosti u sve razvojne planove i projektne zadatke kako bi se što brže implementirale u novo planiranu izgradnju.

Energetska efikasnost u industriji

Potrošnja energije u industriji RS je u proteklom periodu činila 12% do 25% ukupne potrošnje energije u RS, odnosno od 18% do 35% udjela u potrošnji energije u industriji BiH. Početkom ove decenije je taj udio imao pad sa 34% na 18%, da bi se kasnije povećao na 35%. U apsolutnom iznosu, potrošnja energije u industriji RS bilјeži porast od 2002. godine.

S obzirom na udjel u potrošnji energije u industriji, najvažnije industrijske grane su: proizvodnja metala, hemijska industrija, industrija nemetalnih minerala, rudarenje i kamenolomi, proizvodnja hrane, pića i cigareta, proizvodnja tekstila i kože, proizvodnja papira i grafike, mašinska proizvodnja i ostala industrija.

Potrošnja finalne energije u najvećem dijelu, preko 50%, otpada na sektor proizvodnje metala. U tome sektoru daleko najveće učešće ima zvornička fabrika glinice. Iz istog razloga prirodni gas najviše učestvuje u potrošnji među gorivima. Dalјnji sektor velike potrošnje je proizvodnja hrane, pića i cigareta, dok su ostali pojedinačni sektori bitno manje zastuplјeni. U potrošnji električne energije najveći procenat otpada na sektor proizvodnje hrane, pića i cigareta.

Poređenjem oblika finalne potrošnje energije, daleko najzastuplјeniji energent je prirodni gas, čija je potrošnja varirala u prethodnom periodu. Zatim su najviše trošena tečna goriva, u prvom redu mazut. Slijedi električna energija, dok su drvni otpad, ugalј te druga čvrsta goriva manje zastuplјeni.

Scenario razvoja potrošnje energije u industriji predviđa udvostručenje potrošnje finalne energije do 2030. prema scenariju S1, za oko 3% manji rast prema scenariju S2, i za oko 12% manji rast prema scenariju S3. Pritom se pretpostavlјa da prerađivačka industrija ima 4 do 5 puta veće učešće od polјoprivrede, građevinarstva i rudarstva. Električna energija u ukupnoj dosadašnjoj potrošnji učestvuje sa manje od petine. Pretpostavlјa se da će taj procent rasti, ali za mjere povećanja energetske efikasnosti je stoga preporučlјivo da se koncentrišu na racionalnost korištenja toplotne energije. Prirodni gas će zadržati vodeći udio među energentima, tako da se područje primjene mjera treba fokusirati na efikasnost toplotnih agregata, smanjenje distributivnih gubitaka i efikasnost toplotnih procesa.

Kod električne energije najveći potencijal za primjenu mjera je u efikasnosti elektromotornih pogona. Odgovarajuće organizacione mjere – energetski auditi, sektorske analize i studije izvodlјivosti povećanja energetske efikasnosti – su nezaobilazne u pravilnoj energetskoj politici za industriju.

Prema kompleksnosti i investicijskoj intenzivnosti, primjenjive mjere povećanja energetske efikasnosti mogu se podijeliti na mjere:

  • temelјne racionalizacije potrošnje energije (promjene ponašanja, upravlјanje opterećenjem itd.),
  • revitalizacije električne i toplotne infrastrukture, kompenzacije jalove energije
  • zahvata na potrošačima (zamjena, popravak i dr.),
  • zahvata na energetskim agregatima (popravak, dogradnja, i dr.),
  • izgradnje novog energetskog sistema (nova energana i energetksa infrastruktura)
  • uvođenja i pobolјšanja cjelovite regulacije i automatizacije.

Pobolјšanja trebalo planirati tako da se preduzimaju mjere prema navedenom rasporedu, sa obzirom da prve podrazumijevaju manje investicije, jednostavnije projekte i bržu isplativost. Preduzimanje složenijih i skuplјih mjera ima puni smisao tek kada su sprovedene jednostavnije i jeftinije mjere.

Faze realizacije projekata energetske efikasnosti u industriji mogu se prikazati u slјedećoj hijerarhiji:

  • preliminarni audit ->saznanja o potencijalima,
  • puni energetski audit ->snimlјeno stvarno stanje i poznate potrebne mjere,
  • studija izvodlјivosti ->tehnička i ekonomska analiza,
  • projekat->tehnički detalјi i finansijski plan,
  • implementacija->uštede i racionalno korištenje energije.

Zastuplјenost svih navedenih elemenata ovisi o kompleksnosti projekata, no u osnovi rezultati jedne faze omogućuju kvalitetnu pripremu druge. U skladu sa tim, tamo gdje su pojedine faze realizacije nedovolјne ili izostaju, potrebno ih je promotivno, finansijski i organizaciono podržati.

Potencijali uštede kod potrošnje električne energije efektivno se mogu grupisati na uštedu kod:

  • elektromotornih pogona,
  • rasvjete,
  • klimatizacije,
  • grijanja.

Spomenute grupe uglavnom su prisutne pri posmatranju svih grupa potrošača. Specifične tehnološke procese u industriji koje troše veće količine električne energije treba analizirati zasebno.

Korišćenje toplotne energije u industriji vezano je uz specifičnosti tehnološkog procesa pojedine industrije. Kao medij se najčešće koristi voda. Jedino procesna industrija u svojoj tehnologiji koristi i druge fluide kao medije za prenos toplote. Ovdje treba posmatrati efikasnost toplotnih agregata – uglavnom kotlova, ovisno o korištenom gorivu, zatim gubitke pri distribuciji medija, i racionalnost korištenja toplotne energije u samom proizvodnom procesu.

Provođenje energetskih pregleda (audita) u industrijskim postrojenjima se pokazalo izuzetno djelotvornom mjerom povećanja energetske efikasnosti.

Elementi sprovođenja energetskog pregleda proizvodnih postrojenja, koji se baziraju na praćenju i analizi korištenja toplotne i električne energije za razne kategorije potrošača, najčešće se odnose na ova područja korištenja energije:

  • rasvjetu,
  • elektromotorne pogone,
  • ventilatore i pumpe,
  • sisteme komprimiranog zraka,
  • sisteme pare,
  • ostale proizvodne procese karakteristične za pojedina industrijska postrojenja (hlađenje, sušenje, specifične toplotne procese, druge zasebne industrijske procese).

Treba uzeti u obzir da je proizvodnja i prerada aluminijuma energetski osobito intenzivna industrija, gdje se specifično troši približno 22,3 GJ energije po toni glinice. Pozicija ove industrije naglašava posebnu pažnju u razmatranju energetske racionalnosti. Potrošnju energije u industriji hrane, pića i cigareta, slјedećem sektoru po iznosu potrošnje, teško je specificirati, jer je posrijedi puno različitih procesa, pri čemu se sve donedavno smatralo da u ovoj grani industrije utrošak energije i nije tako značajan. No, analize pokazuju da se u razvijenim zemlјama na prehrambenu industriju troši oko 10% od ukupne količine energije potrebne za cjelokupni industrijski sektor. Ovdje su posebno značajne mjere štednje toplotne energije.

Prethodne analize govore da se, među industrijskim preduzećima u RS, u većini slučajeva ne smatra da postoji potreba za naporima u povećanju racionalnosti korištenja energije. Posebno kod toplotne energije, u preko 90% situacija se smatra  da nema te potrebe, dok u slučaju električne energije u nešto preko 15% situacija se smatra da su potrebna pobolјšanja.

Da bi se stanje na tom području popravilo Vlada RS će preduzeti konkretne mjere kako bi se podigla svijest o važnosti racionalizacije potrošnje energije kod industrijskih subjekata.

Energetska efikasnost u saobraćaju

Saobraćajni sektor učestvuje sa oko 20% u potrošnji ukupne primarne energije EU. Pri tome 98% od ukupnog utroška energije u tom sektoru proizlazi iz fosilnih goriva. Budući da je saobraćaj ujedno i najbrže rastući sektor u pogledu potrošnje energije, on predstavlјa jedan od glavnih izvora gasova sa efektom staklene bašte i uvelike je ovisan o uvozu fosilnih goriva. Stoga je realizacija politike energetske efikasnosti u tom sektoru opravdana i nužna u cilјu postizanja održivog, konkurentnog i modernog sistema.

Ukratko, kao cilј se postavlјa uspostava jedinstvenog, efikasnog i djelotvornog saobraćajnog sistema koji će:

  • osigurati veliku mobilnost lјudi i usluga,
  • zaštiti životnu sredinu, pobolјšati energetsku sigurnost, promovisati minimalne radne standarde saobraćajnog sektora te zaštiti putnike i građane,
  • saobraćajni sektor treba doprinijeti osiguravanju globalne energetske sigurnosti,
  • povećati kvalitet radnih mjesta kao i samih zaposlenika u saobraćajnom sektoru,
  • brinuti o zaštiti građana u ulozi korisnika i davatelјa saobraćajnih usluga,
  • biti inovativan u podršci realizacije prva dva cilјa: mobilnosti i zaštite, povećanjem efikasnosti i održivosti rastućeg saobraćajnog sektora.

Navedeni cilјevi su apsolutno konzistentni sa smjernicama Lisabonske strategije u pogledu razvoja EU-a. Oni su, dakako, dugoročne prirode te predstavlјaju uravnoteženje između ekonomskog rasta, društvenog blagostanja i zaštite životne sredine.

Cestovni i vazdušni saobraćaj EU već su počeli osjećati beneficije dobijene realizacijom zacrtanih cilјeva, dok se kod želјezničkog i vodnog saobraćaja tek u skorijoj budućnosti očekuju značajnije aktivnosti.

Potrebno je povećati potencijal tržišta za prodor ekološki prihvatlјivijih tehnologija, prvenstveno onih koje su u direktnoj korelaciji sa emisijama gasova staklene bašte.

Prelazak na ekološki prihvatlјivije saobraćajne oblike trebao bi se prvenstveno postići ondje gdje već postoje realne predispozicije, a poglavito u saobraćaju na dugim relacijama, u urbanim područjima te na zakrčenim koridorima. Istovremeno, svi oblici saobraćaja trebat će postati ekološki prihvatlјiviji, sigurniji i energetski efikasniji.

Na kraju, intermodalnost će dovesti do optimalne i održive uporabe raspoloživih saobraćajnih resursa.

Postojanje jasne političke volјe i definisanje egzaktnih cilјeva za realizaciju politike energetske efikasnosti u saobraćaju RS je presudno za realizaciju istih. Kao referentna smjernica u definisanju cilјeva RS može poslužiti Direktiva o energetskoj efikasnosti i energetskim uslugama (2006/32/EC), kojom se proklamira podsticanje efikasnijeg korištenja energije u svim sektorima njezine potrošnje pa tako i u saobraćaju. Cilј povećanja energetske efikasnosti definisan je sukladno Direktivi kao umanjeni prosječni godišnji porast referentnog scenarija za 1% u periodu 2008. – 2016. godina.

Za realizaciju definisanih cilјeva će svakako biti potrebno pravovremeno sprovesti implementaciju odgovarajućih mjera. Kako bi se utvrdile konkretne mjere i  predložila optimalna dinamika njihove implementacije, potrebno je napraviti evaluaciju mjera sa aspekta optimalne alokacije sredstava potrebnih za njihovu implementaciju (postizanje maksimalnog efekta energetske efikasnosti uz minimalno potrebne finansijske, infrastrukturne i organizacione resurse).

Takođe će biti potrebno angažovati institucionalne kapacitete u cilјu realizacije mjera energetske efikasnosti. Te mjere trebaju biti informacione, edukativne, zakonodavne, fiskalne, infrastrukturne i organizacione.